Ah meraka u večeri rane
sastala se družba akšamlija,
u šljiviku pod beharli granom.
Ah rahatluku nigdje kraja nema,
gdje Fazila mezetluke sprema.
Od istaha i behar se kruni
u čašice pune šljivovice.
Podvriskuju akšamlije rane:
"Haj' dođ' Fazila, mladosti ti tvoje,
natoči nam biser suze svoje.
Haj, bez sevdaha nema živovanja,
bez Fazile nema milovanja."
Gornji stihovi prosječnom kontinentalnom PAN Hrvatu što karta Belu i ima cure Mare i Đurđe sigurno ne znače mnogo. Rahatluka mi, i meni je trebalo da zavirim u šalabahter s turcizmima!
Ali kao što i pjesma sam kaže bez sevdaha nema živovanja, a ja bi još i dodao - bez meraka nema ni života.
Iako je merak izraz nadaleko poznat, kao i većina bosanskih izraza koji izražavaju psihofizičko stanje teško ga je definirati u terminima suvremene psihologije ili, ne daj Bože, psihopatologije.
Merak je jedno čudno stanje tihe euforije (koliko god to zvučalo kontradiktorno) umješano sa stanjem zen mirnoće i melankolije. Čudno je to stanje duha ali nadasve balkanski specifično i lijepo.
Merak je janjetina kod Gojka.
Merak je štamplić rakije poslije neuspješnog ispita.
U vrijeme sveopćih kriza i krisisa zatekoh sam sebe iznenađen (i to, takoreć ugodno!) kad sam u supermarketu naišao na pivo koje se zove ni više ni manje nego - Merak! Pravo Merak pivo, a osim ovog etiketa još sugerira i pristupačnu cijenu i prikaz meraklije u ligenštulu (u razdjeljak te ljubim!) u markentiškom stilu 30-ih godina prošlog stoljeća.
Nisam mogao a da ne nađem mjesto za dvolitarsku bocu fantastičnog naziva među salamom, sirom, majonezom i Dujvis kikirijem. Proizvođač ovog piva je, mala reklama, Carlsberg Srbija.
Proizvođač je, po mom skromnom mišljenju, u sridu pogodio ime za ovo pitko, ali isuviše glacijalno pivo.
Zašto?
Pa evo zašto: Dođe čovjek navečer s posla, fakulteta ili patrole. U ruci mu PVC vrečica s frtaljem kruha, argetom, jogurtom i Merak pivom.
Sjedne upali TV a kad tamo parada pijanstva i kiča. Krv, ubijanje, Polančec, Plavšićka, Dodik, Mislav Bago.... što bi reko naš narod - zlo neviđeno. Od zla oca i još gore matere. A on ugasi TV, otvori Merak pivo, uvali se kao delija s etikete u fotelju (ili ligenštul ako ima, u razdeljak ga ljubim!). Kao što bi rekao MasterCard - priceless. Ma kakvi Frutti di Đurđa.
Ah meraka u večeri rane.
Od kada je najavljeno snimanje ovog filma nestrpljivo sam isčekivao da novi Tarantinov ugleda mrak kino dvorana. Naime, veliki sam poklonik lika i djela dotičnog gospodina još od kad sam kao pubertetlija na nekoj izlizanom VHSu iz videoteke pogledao prvi put Pulp Fiction. Poslije toga niti jedan film više nije bio isti. Kako za mene, tako i za mnoge.
Tarantinovi filmovi imaju takav nekakav utjecaj na mene gdje gledanje filma poprima nekakvu vanzemaljsku dimenziju. Kada sam gledao Kill Bill nisam mogao s lica maknuti nekakav blesavi smješak i osjećaj dragosti dok se Beatrix kroz krvavi pohod osvećuje. Koliko god zvučalo bizarno&morbidno.
Na kraju Death Proofa skoro sam ko nabrijana djevojčica na koncertu Beatlesa počeo skakati kada se dogodio preokret. Koliko god to zvučalo blesavo.
Inglourious Basterds ili Nemilosrdni Gadovi kako su preveli u Hrvatskoj, odnosno Prokletnici kako su preveli Srbi, a preko srpskog distributera pod tim prijevodom film je došao i u bosanska kina film je koji je Tarantino definirao kao "špageti western u nacistima okupiranoj Francuskoj".
Sinopsis ukratko - Bastardi su dakle skupina židovsko-američkih vojnika, specijalaca koji u Francuskoj za vrijeme WWII imaju jedan zadatak a to je unositi paniku u njemačke redove tako što brutalno ubijaju i masakriraju njemačke vojnike. Put Bastarda se u vihoru rata ispreplete se sa sudbinom Shoshane Dreyfus, francuske Židovke kojoj je brutalno pobijena obitelj i koja traži svoju osvetu. Toliko je dovoljno.
Iako izraz "špageti western" izgleda u najmanju ruku čudno (neću reći neprimjereno) ljubitelji ovog žanra primjetit će veliki utjecaj majstora ovog žanra Sergia Leonea, što je na kraju krajeva i sam Tarantino više puta napomenio.
Ovakav spoj zapravo i nije čudan, veliki majstor westerna Sam Peckinpah (Divlja horda, Patt Garrett & Bill The Kid...) snimio je genijalan (anti)ratni film Željezni križ.
Zanimljivost vezana za Željezni križ - ovaj film je sniman u Sloveniji i okolici Zagreba s tehničkom podrškom koju je dala JNA (kamioni, tenkovi...) a u filmu se u ulozi ruskog vojnika-dječaka pojavljuje Slavko Štimac. U jednom djelu filma ruski kamioni (koji su zapravo TAMovi) prolaze cestom a ruski vojnici (jugoslavenski statisti) pjevaju: "Oj Kozaro". Vjerovatno nisu znali pjevati ništa rusko. Uglavnom filmoljupci ne bi nikako smjeli propustiti ovaj film.
Iako se vidi utjecaj špageti westerna, utjecaj makaroni borbe , tematika slična Željeznom križu i Dvanaestorici žigosanih opet je to jedinstven Tarantinov film koji će vjerujem dostići kultni status kao i Pulp Fiction.
Iako sam bio donekle upućen u radnju filma, iako sam bio "nabrijan" da ga pogledam, iako sam veliki fun Tarantina čini mi se da sam debelo podcjenio film. Od samog početka filma toliko sam bio oduševljen preplavljen raznim emocijama i kad je film završio bilo mi je žao što je film već završio. Film inače traje 2 i pol sata.
Ne sjećam se kad je neki film ostavio toliki utisak na mene, tako da sam dva dana poslije opet otišao u kino, kupio kokice i još jedanput ga pogledao. Kao što Vnuk kaže: Tarantino je još jednom pokazao kako je majstor nad majstorima.
Da je majstor... majstor je.
Tarantinov trademark je svakom funu vidljiv - dugi napeti dialozi, specifični kadrovi (poput trunkshota, ovdje zamjenjen "corpse-shotom"), fetiš ženskih nogu i tako dalje...
Ono što je na najvišoj razini to je profil SS pukovnika Hansa Landea kojeg glumi izvanredni austrijski glumac Christoph Waltz. Tarantino je rekao da ovaj lik ne bi nitko bolje odglumio od Waltza i mislim da će svatko tko je pogledao ovaj film složiti. Waltz bi, po meni, trebao dobiti Oscara.
Svi njemački glumci su inače bili na visini zadatka, i mogu reći što mi je žao što nisam u mogućnosti da ih nekad češće vidim.
Naravno, vidim da je bilo i ljudi koji su bili vidno iznervirani Tarantinovom fikcijom i odstupanjem od povijesnih činjenica, međutim ako netko želi gledati realan WWII onda preporučujem da ostanu kod kuće i upale National Geographic koji sad ima odličan dokumentarni serijal, WWII u boji i HD-u (ovo zadnje mi nije jasno kako su to digitalizirali) i uživaju.
Ostalima koji cijene film kao umjetnost, koji cjene odličan scenariji, odličnu glumu i sve ostalo - preporučujem ništa drugo doli trk čim prije do kina.
You know somethin', Utivich? I think this might just be my masterpiece.
Kad sam bio klinac, a da, vjerovali ili ne i ja sam nekad bio klinac ,razne legende su se pripovjedale o strašnom mjestu zvanom Crni Potok. Zapravo Crni Potok i nije strašno mjesto, niti se nešto strašno pripovjedalo o njem, međutim samo ime Crni Potok meni kako klincu je davalo osjećaj jeze i straha. Ja sam imao u glavi napušteno selo gdje jašu bezglavi konjanici na skeletonskim pastusima, a kroz pola sela teče crna tekućina - Coca Cola.
Crni Potok. Black Creek.
Zapravo Crni Potok je selo na Dilju, kraj šume Cerovac, 15km od Slavonskog Broda, a svoju sudbinu fantomskog sela doživjelo je 1964. za vrijeme velikog potresa kada je selo oštećeno. Kako pripovjedaju moji stari, selo je još od prije bilo osuđeno na propast, poslije završetka WWII. Komunikacije se sa selom su bile loše, voda i struja nikad nisu došli a poslije potresa lokalni političari odlučili su da je bolje da se cijelo selo raseli nego da se popravi, opskrbi vodom, strujom, telefon i poveže sa svijetom. I tako nekad, kažu lijepo selo, se osulo, Crnopotočani se rasuli po Bukvolju, Ješeviku, Kindrovu, Oriovčiću i dalje, najuporniji su ostali da bi selo po popisu stanovništva iz 1991. imalo 5 stanovnika, a 2001. 0. (1948. po popisu bilo je 110 stanovnika)
Za više o Crnom Potoku preporučujem post kod kolege blogera DivanSkitnje.
Ja kao veliki pustolov, filantrop, humanist i jebivjetar odlučio se nakon 10 godina premišljana na dugi pohod ka Crnom Potoku. Na put ka Crnom Potoku vodio me moj veliki drug (fakat je velik, viši je od mene), također filantrop, humanist, dipl. povjesničar i planinar. Ima čovjek šešir planinarski i sve. Penjo se po Iranu i štatijaznam. O Darkiju se radi uglavnom. Znate ga.
I uglavnom tako nas dvojica krenusmo iz Ješevika ka Crnom Potoku.
Ja sam se malo potrudio pa putem evrovizijskog prijenosa imam satelitsku snimku kako doć do Crnog Potoka od poznatih velebnih mjesta Oriovčić i Ješevik.
Dakle ako ipak ne znate doć do Ješevika ili Oriovčića, ja ću vam reć kako. I to odma sad. Dakle u Ješevik (ili Ježevik kako svuda piše, a svi kažu JeŠevik) dođete tako što dođete u Bukovlje (izlaz iz Slavonskog Broda ISTOK) i onda preko Vile Igrača dođete u Ješevik (u Bukovlju postoji putokaz za Ježevik).
A u velebni Oriovčić. Dakle ovako. Izlaz iz Slavonskog Broda i to, hajd nazovimo ga SJEVER, dakle kod velebnog kružnog toka, dođete na cestu ka Našicama i dalje Mađarskoj, Ukrajini i šta ja znam gdje sve već ne. Dakle kad dođete u velebno selo Grabarje, postoji putokaz za Oriovčić skrenete tu i onda opleti kroz dokle ide.
Iz Ješevika je, koliko mi se čini, najbrže, tj. najkrače. Dakle put vodi kroz šumu Cerovac koja je relativno OK i možda bi se čak i terencem ili traktrom moglo doći do sela da šumarija nije napravila pizdariju pa posjekla brdo hrastova i ostavila ih da leže na dobrom djelu puta. Uglavnom 4km kroz šumu samo naprijed.
Iz Oriovčića se pak može i biciklom, pogotovo ako imate kakav moderan bicikl sa brzinama, dobrim ripnama i zvonom dakle samo kroz selo pa cesticom i tom trasom i gore-dolje, gore-dolje i tako se vozite i vozite i onda kad dođete do djela gdje se trasa cijepa (desno i lijevo, kod obilježene kote men se čini 73 ak sam dobro pročitao sa stupa) samo desno dolje i spustite se u velebno fantomsko selo Crni Potok.
Mi smo se kao pješaci-rekreativci odlučili za put kroz Cerovac gdje sam se ja jednom davno bio kao lovac-junior.
Na putu kroz šumu našli smo na štenca, tri mjeseca starog koji se izgubio ali smo ga uspješno vratili vlasnicima - u Crni Potok. Iako sam napisao da je Crni Potok napušteno mjesto, u Crnom Potoku ipak ima ljudi.
Naime sada u Crnom Potoku živi gospodin Jerković iz Oprisavaca koji ovdje uzgaja svinje, nekad prije i koze al kako sam kaže ne ide. Nakon 4km šetnje kroz šumu dobro dođe rakija kojom su nas domaćini pogostili.
Dolazak u Crni Potok bi preporučio svakome ko voli takvu vrstu obilazaka, napuštena sela ili recimo filmove poput Deliverancea. Iskustvo je apsolutno odlično.
Malo smo upali u divan s domaćinima, gorespomenutim g. Jerkovićem, njegovim sinom i 4-5 unučadi koliko ih je bilo. Tu su, kažu, otkako je Meter župan (Jozo Meter, op.a.), dakle po mom sječanju nekad od 1991. ako se ne varam.
Uzgajaju svinje i kažu da u Hrvatskoj postoje samo još tri takve "farme", prirodni uzgoj, organska svinjetina.
Pa ukoliko trebate svinjetinu, još ktome domaću ne hranjenu koncentratima i pizdarijama, dao sam malu reklamu. Na Brzoj Cesti u Brodu se možete predbilježit za pečenke i/ili debele svinje.
Crkva, u derutnom stanju, pokazatelj da je ovdje nekad bilo selo. Na fasadi piše "1937".
Od nekad, kažu lijepog sela, ostalo blato do dupeta.
Derutna kuća, uz Crkvu naj "očuvaniji" dio sela, na fasadi piše 1941. Misli smo da je škola u pitanju, ali konzulitiravši se sa svojim starima rekoše mi da Crni Potok nije imao školu. A gdje su mali Crnopotočani sticali osnovno obrazovanje ostaje i dalje ne razjašnjeno.
Popivši rakiju za rastanak, pozdravili smo se i otišli dalje preko Dilja ka Ljeskovim Vodama.
I ipak nije Crni Potok fantomsko mjesto, već samo jedno u nizu brdskih sela koja su otišla u nepovrat.
Kaže poslovica: "Nedo Bog rata i slavonskog blata!"
Tu je nekad, kažu knjige bilo more,
čekalo me pa presušilo
Toliko o Crnom Potoku od mene. Pustolovima i ostalim dokoličarima u blizini Broda preporučam, ostalim u neblizi Broda opet preporučam onda neko fantomsko selo u njihovoj relativnoj blizini.
Ko zna... možda za koju godinu i napravimo Blogersku Olimpijadu Fantomskih Sela.
Čika Džimbov gastronomski vodić kroz panonsku niziju
Zašto kroz panonsku niziju? Bolje bi bilo postaviti pitanje zašto ne!
Naime i zaime, bio sam i ja na jadranu ovo ljeto. I tako sam se iz prve ruke uspio uvjeriti da to nije mjesto niti sport za nas Hrvate, barem ne za nas stereotipne kontinentalce ispale iz katastrofalnih reklama za Pan pivo.
Primjer gastronomskog luksuza na moru predstavlja kupovina ne neke obične paštete, nego Argete. Ima se, može se, na moru smo.
Odljepivši se malo od mora ka kontinentu, točnije ka metropoli, angažirah Vnućka, inače dobrog druga moga jelte, kolege blogera od najranijih dana pojave ovog fenomena u državi nam, osobnog kreditora i štati ja znam što sve i ne, uglavnom... angažirah čovjeka da me vodi u Zagorje i to Hrvatsko u jednu pizzeriju. I došo čovjek od punca i punice, premoren vidi se, pokupio me i mi otišmo u Oroslavlje u pizzeriju Oro-Goro. Al neću ni o tome pisat, zato što je već čovjek pisao o tome - link. Al ću samo reć da nisam uspio pojest cjelu pizzu. Oči su mi bile veće od želuca, a pizza brate veća od Slovenije plus sa svim onim našim dijelovima koje će im prepustit ona kokoš. Za pizzu to je jako veliko. Za pizzu je jaaako veliko ako neko kaže "Čika Džimba ostavio četvrt." E to je brate onda velika pizza.
Međutoa, vratit će se Jimbo na megdan iopet, veći od smrti i gladniji no ikad. Pa ćemo vidjet, tko će obranit čast tako što će pojest pizzu i pol, a možda i dvije. Mark my words, doubting Thomases!
Nego da krenem na ono o čemu sam već htio pisat.
Kaže meni moj drug Vlado, gitara sa bicikla, ili bicikl sa gitare kako hoćete, još nekad prošle godine da idemo mi u Apatin na fiš-paprikaš iliti riblji-paprikaš. Kao bio Baja (Baja - pater familias, op.a.) nekad 1974. u rano proljeće u Apatinu i od tada svaki put kad jede fiš kaže kako je najbolji fiš na svijetu, i ovaj sad to mora provjerit dal je taj apatinski fiš tolko dobar.
I sjedosmo u kola, drito preko Dunava u AP Vojvodinu, susjednu Republiku Srbiju.
Spletom prilika, putem evrovizijskog prijenosa imamo i satelitski snimak:
Na karti je sve jelte vidljivo, Slavonski Brod - točka A - Slavonija, Posavina, Apatin - tačka B - Vojvodina, Zapadna Bačka.
Što reći o Apatinu? Pitoreskno malo mjesto na obali Dunava, rodno mjesto Jelen Piva i odličnog ribljeg paprikaša.
Fiš smo jeli u kultnom restoranu "Stari Šaran" koji se nalazi u blizini dunavskog nasipa. Nije teško naći, samo pitate nekog lokalnog čiču u gradu kako doći do tamo a on će sav sretan reći: "Auuuu, vidiš ideš sad levo, pa ideš brate po nasipu i ideš pa skreneš tamo i onda još ideš i lepo ideš ti brate i onda eto ti restoran!" - "Koliko ima pješke?"
- "Au brate! Ima peške i sat vremena hodat!"
- "Da idemo autom?"
- "Najbolje ti je kolima. Daleeeko je!"
I onda sjednete u auto i za neke dvije do nepune tri minute ste tamo (?).
Žuti restoran u ulici Kružni nasip 31, kažu star je više od 100 godina. A o tome možete pročitati i ovdje.
Najveću dilemu kada smo došli predstavljalo je koliko ćemo novca dići na bankomatu, da nam bude dosta jelte, pa sam ja onako odokativno ispalio hiljadu i petsto dinara per capita što je negdje cca oko 115kn.
Valjalo bi sad napomenuti da su cijene izuzetno povoljne. Pogotovo nakon onog šoka na moru, doć u malo mjesto u Srbiji čini se kao san. Cijene u kafićima su otprilike, više-manje duplo jeftinije nego u Slavonskom Brodu. Za primjer ću samo reći da Coca-Cola i macciato ne koštaju ni punih 10kn. Da živim u neposrednoj blizini Vojvodine samo bi išao preko Dunava meračit.
Klopa nas je izašla nešto više od 2000 dinara (sveukupno), stoga da se nesjećam kad sam se toliko obžderao zadnji put i da smo pola paprikaša ponjeli kući.
Ako laže koza, ne laže rog.
Ovako izgleda kotao u kojem se nalazi fiš, mi smo naručili mješani iliti "mešani" koji je čini mi se mješan sa šaranom i štukom.
Fiš bi se možda trebo meračiti s bijelim vinom, ali činilo mi se kao grehota da ne popijemo domicilno pivo.
Moram napomenuti da ja nisam inače ljubitelj ribe, ali fiš volim pojest. Jednom prilikom, još dok sam bio srednjoškolac, gimnazijalac takoreć mi na nastavi i to čini mi se baš imamo fiziku. I vidim ja izlaze ovi moji džabalebaroši iz razreda jedan po jedan, kao moraju na WC. Naravno meni se to učini sumljivo pa i ja zatražih da budem ispričan i mahinalno krenuh prema WC-u smatravši da su se posakrivali iza pisaora da zapale cigar. Kad ja u WC, nema nikog. A miris ribe prožeo školu. Prateći miris spustim se u kuhinju, a oni konji se poredali za stolom i merače fiš kojeg je domar spravio za neke Švabe koji su bili u prolazu. I ja šta ću onda, sjedoh pa zamezih.
A apatinski fiš je stvarno nešto posebo. Pojevši jedna tanjur, zagrabih drugi, pa treći. Već sam bio dobrano sit al se sjetih da smo naručili prženog šarana pa sam stao na trećem. Tanjuru.
Naručiti još prženu ribu poslije fiša je sam po sebi bio overkill jer fiš je jelo samo po sebi, međutim šaran (kojeg ja inače nisam fan, moram i dalje napomenuti) je bio fantastičan. Jest da je bilo puff-pant dok sam ga pojeo i da sam se uznojio kao kad idem na maratone od Broda do Gajne, ali sam ga pojeo do kraja.
Klopa je naprosto fenomentastična.
Prvotno je dogovor bio da ćemo svake godine 12. kolovoza doći u Apatin na fiš, međutuoa nakon svega dogovorili smo se ipak na period od svakih 6 mjeseci.
Toplo preporučam svim putnicima namjernicima i onima koji se manje namjeravaju da svakako dođu u Apatin, tim više ako im nije daleko od njihove kuće. Nije skupo, klopa je odlična, idealno za gastro izlet.
Stoga da zaključim:
Gastronomima - dobar tek!
Lovcima - dobra kob!
A ribolovcima - bistro!
Rudarima - sretno!
I sivma - mir i svako dobro!
Recesija je, kriza je, na čelu države nam je srebrna lija. Reko bi čovjek zlo i naopako. Situacija od zla oca i još gore matere. Treba se štedit, treba se racionalizirati. Ipak to ne znači da život treba stati, naprotiv, kao što bi rahmetlija Freddie Mercury rekao: "Show must go on", a nešto prije njega rekao je i slično i Marko Aurelije, samo na latinskom: "Navigare necese est" a u našoj slobodno prevednoj inačici na hrvatski jezik koristio je taj izraz i onaj lik što je bio nekad premijer nam države i to sloganom: "Idemo dalje!".
I zaista idemo dalje, međutim ako idemo dalje ne moramo nužno ići dalje osobnim automobilom, vlakom, avion, autobusom ili borbenim vozilom nego dalje možemo ići i recimo biciklom. Bicikl je mirikl što bi reko Čeh, to je budućnost, ne može valjda milijarda Kineza biti u krivu. Da o ekolološkoj strani i ne pričamo.
Tako da sam ja odlučio napraviti putopis koje znam napraviti sporadično na ovom svom skromnom blogu međutim zbog trenutnog stanja (ili kako je meni u odbijenici MOZŠa za stipendiju rečeno: "zbog poznatih financijskih teškoća") odlučio sam da zaobiđem sva prijevozna sredstva koja troše benzin, dizel, kerozin, metanol, kravlju balegu, struju ili neki drugi energent i da se odlučim za vozilo koje koristi moju , što bi braća Srbi rekli - sopstvenu snagu. Pošto nisam neki šetač, a romobil, skateboard ili pogo-štap ne posjedujem, odlučio sam se za svog crnog pastuva zvanog Đuro, sorta autohtoni južnokalifornijski baciklo. Ili točak što bi mi Šokci rekli jednostavno.
Prije par dana krenio ja na kavu u obližnje selo, 20km udaljeno od Slavonskog Broda, a zove se Oprisavci, pitoreskno selo u brodskoj posavini. Lijepo selo, župnik u selu vlč. Sokolović, meni predavao inače filozofiju u srednjoj školi. To su neke osnovne generalije. I tako sjedim ja u lokalnom kafiću koji se zove "Babilon" smještenom točno prekoputa seoske crkve i promatram kako prolazi čorda. Čorda vam je inače kad se blago vraća sa ispaše, u ovom slučaju krave, zapravo dosta i rijetka pojava u novije vrijeme, al eto Bogu hvala, u Oprisavcima se i taj običaj zadržao. Idu krave same svaka svom domaćinstvu, a zanimljivo je bilo da je jedna krava ničim izazvana došla na relativnu bilzinu meni, pogledala me i zamukala. Ničim izazvana. Nije mi baš bilo svejedno, pošto nisam ja baš ljubitelj krava, velika je to beštija i rogata, a ja dijete ipak gradsko. Al ipak sam se stoički držao i srkao kavu kao da me ne tangira ni pola posto njeno očigledno provociranje. Laknulo mi je kad je otišla ipak.
Srknio ja kavu, platio, uzjahao Đuru i krenem nazad put Slavonskog Broda kad ugledam znak kraj skretanja za zaštičeni krajobraz "Gajna" na kojem nacrtam čova na biciklu s kapom (ko mene da su nalipili na znak) i piše: Sl. Brod - Gajna. Nešto mi je govorilo da se možebitno očigledno radi o biciklističkoj stazi koja vodi iz Slavonskog Broda put Gajne (i vice versa vjetrovatno) i ja sam odlučio da moram probati tu stazu pa što onda nebih napravio i mali putopis. Stoga slijedi putopis, odnosno opis biciklističke staze "Slavonski Brod - Gajna".
Biciklistička staza počinje na samoj sjevernoistočnoj granici grada, tj. kod brodskog Avenue Malla koji se zove "Supernova" odnosno u blizini OBI-a. Početak staze označen je kartom koja je gore i prikazana.
Ipak sam ja napravio i svoju kartu kretanja koja je možda bolje vidljiva. Žutim strelicama označena je biciklistička staza (ili bolje rečeno "trasa") Slavonski Brod - Gajna, a ovom nekom magenta T-Com bojom moja povratna ruta kroz posavska sela.
Biciklistička staza je obećavala puno na samom početku, no to nije potrajali dugo jer nakon jedva pređenih stotinjak metara ovako je naprosto završila u travi. I tih stotinjak metara je sve što se može pričati o "stazi". Jer staza bi trebala, barem po mojoj nekakvoj izopaćenoj logici, podrazumjevati poseban put za bicikliste. Međutim taj poseban put je dugačak, kao što sam rekao, stotinjak metara a ostale kilometre "staza" se dijeli s ostalim sudionicima u prometu, odnosno odvija se po državnoj i nekoliko županijskih cesta.
Silom prilika sam, eto, u nekim bratskim republikama poput SADa i SR Njemačke imao prilike vidjeti biciklističke staze koje su uređene kroz razne krajobraze, šume, gajeve, močvare i štajaznam šta već sve ne. No dobro.
Prokleta je Amerika i zlato što sja.
Ovo je bila moja prva zamjerka. Iako je biciklistička ruta lijepo zamišljena da vodi kroz razna pitoreskna sela u brodskoj okolici, jednostavno mi nije jasan onaj koji je rekao da ruta treba ići nadvožnjakom preko autoceste i to nadvožnjakom, dijelom magistrale, tj. državne ceste, kada nešto niže dolje ima perfektno dobar pješački nadvožnjak koji skrati put za nešto sitno ali je mnogo manje opasniji od ove prometne prometnice.
Stoga sam ja napravio prvo i jedino odstupanje od trase, jer nisam imao suicidalne namjere, i vratio se nazad i prešao autocestu na pješačkom nadvožnjaku.
Evo zar ovo nije puno ljepše. Tim više što s druge strane nema ovakvih prepreka pa se može zafurit nizbrdo fino bez kočenja u podnožju.
S onu stranu autoceste nalazi se pitoreskno selo Bukovlje, gdje sam kao klinac često išao na kirvaj, a tud se slavi sv. Terezija. Razlog tomu je što mi je pola familije iz Bukovlja, pa meni onda Bukovlje dođe skoro kao hometown. Iako sam rođen i odrastao u dalekom Slavonskom Brodu koji se nalazi velikih 6km južnije.
No da se vratim na trasu ili "stazu". Dakle na raskrižju možete lijevo u Firov Kraj, pa dalje do Podvinja kod pekmezara, ali nas to ne zanima, nego treba skrenuti desno prema downtown Bukovlju pa i dalje prema Vranovcima.
Kad se prođu Bukovlje i Vranovci dolazi se na ovaj nizbrdno-uzbrdni pravac koji se zove, a kako drugo nego - Dolac.
Moram pripomenuti, ovo je i potencijalno najopasniji dio rute zato što ovdje vozači imaju tendenciju testirati svoja vozila do krajnjih granica brzina.
Kraj Dolca i znak da se skreće lijevo prema selima Šušnjevci i Korduševci, a i dalje prema jezeru Ljeskove Vode.
U Šušnjevcima znak kraj crkve sugerira da se ide ravno, iako su jedina dva moguća pravca lijevo i desno, u ovom slučaju desno jer se tako pruža glava cesta. Inače u Šušnjevcima sam zaradio svojih prvih sto kuna od fizičkog rada jer sam kupio šljive kod prijateljevog rođaka. Il je to bilo u Korduševcima? Davno je to bilo.
Il je bilo 200 kuna? Idemo dalje.
Sada znak sugerira da skrenemo nekom baji u dvorište, jer moguća dva pravca, kao što je vidljivo, su lijevo i ravno. Međutim ovo ravno zavija ka desno nešto dalje, pa valjda zbog toga desno.
Inače ova cesta ravno ili desno, kako se uzme, za mene je predstavljalo veliku enigmu jer nisam nikad bio tu. Koliko se ja mogu sjetiti.
Selo koje se zove - Vrhovina. Krajnje sjeverna točka rute, staze ili kako već. Ja moram priznat da nikad nisam čuo za to selo. Eto sramota, znam, ali ne sjećam se da je iko ikad spomenio ovo selo, niti sam ja tu ikada bio. Ali za sve postoji prvi put.
Idilična slavonska panorama. Sijem žito raste vjeverica.
Ovo je pogled, takoreć vulgarno, "zguza" - odnosno ovo je cesta koja vodi iz Vrhovine ka Klokočeviku.
U Klokočeviku znak nam pokazuje da treba skreniti desno i spustiti se turbo ravnom cestom u selo koje se zove Trnjani. Jedna od ljepših relacija inače koju nažalost nisam slikao jer da sam stao slikati izgubio bih inerciju koja me pogonila dolje.
No eto ipak komadić, kraj te ceste, i znak koji nam kazuje lijevo, odnosno opet ka istoku ovaj put prema selima Selna i Garčin.
U Garčinu nisam mogao a da ne stanem i da ne slikam spomen ploču Vjekoslavu Klaiću koji se ovdje rodio. Eto još jedan zanimljiv detalj za sabrane gluposti moje malenkosti. Ja sam donedavno mislio da se u Garčinu rodio Bratoljub Klaić, autor meni najzanimljivije knjige u Hrvata: "Riječnik stranih riječi". Da bi stvar bila gora, uvjerio sam sijaset ljudi u to. Ali evo, da se riješi jednom za svagda - Bratoljub Klaić, iako također Slavonac, nije se rodio u Garčinu nego u Bizovcu, poznatim po toplicama, a inače u blizini Valpova, ili za one kojima još nije jasno, relativno blizu Osijeka.
Prokleti Osijek, sva slavonska blaga slijevaju se na obalu Drave!
U Garčinu, kao što znak sugerira, skreće se desno prema Bickom selu.
Jamačno se pitate zašto se Bicko Selo zove baš tako. Naime ovo selo ima dugačku biciklističku tradiciju. Biđani su vrsni biciklisti od vajkada. Malo je poznata činjenica da je badžo, ili pašanac Lancea Armstronga baš iz Bickog Sela. U Bickom Selu je od dolaska Šokaca na ovo područje vožena utrka Turni đir Slavonije, a zvao se tako jer se điralo po Slavoniji na bicklu, a zna se da se na biciklu sjedi turom, il da prostite dupetom. Kasnije su u znak zahvalnosti pionirskom pothvatu biciklističkih utrka Biđana dvije najpoznatije svjetske utrke preuzele nazive - Tour de France i Giro di Italia. Bicko selo je koljevka biciklizma. To je dosta slabo poznati faktografski podatak, ali eto tako je.
Slavno Bicko Selo presjekla je žila kucavica ovog dijela Europe, autocesta Bratstvo-Jedinstvo ili danas autocesta A3-samo-što-je-nismo-prodali-turcima.
Đuro.
Slavonska idila #2
Slavno selo Oprisavci. Ne znam zašto, ali meni jedno od dražih sela u brodskoj okolici. Možda zbog čorde. Nemam pojma, ali jako mi se sviđa ovdje.
I zamislite ovo, dođete pred sam kraj rute, staze ili kako već i nema znaka na raskrižju kuda da idete! Ne znam kako je to uspjelo promaknuti realizatorima ovog projekta. Srećom pa sam ja u Oprisavcima kao kod kuće. Dakle na raskrižju kod Crkve skrenuti desno u smjeru Poljanaca i drugih sela. Ravno cesta vodi do Svilaja pa i dalje do Babine Grede ako ste baš uporni.
Rode, il kako bi Gundičani rekli "rode" samo u muškom rodu. Oni za rodu kažu "rodo".
I evo nas na samom kraju! Zaštičeni krajobraz Gajna.
Drumroll
DR DR DR DR DR DR DR DR DR
Pa i nije nešto, ha?
Livade, močvarica i krave što pasu. I sve ograđeno.
Krave što pasu.
TIP: Pauzu napravite u kafiću Babilon u Oprisavcima, prekoputa crkve. Naime i zaime, to sam htio i ja, al meni nešto pade napamet da ja kao napravim u nekom drugom kafiću recimo u Poljancima ili Trnjanskim Kutima. Kadli vraga! Nijesam birtije na glavnoj cesti našao do Vrbe, što je već maltene predgrađe Slavonskog Broda! Stoga, kava i odmor u Babilonu.
Cesta Poljanci - Trnjanski Kuti i Poljanci - Zadubravlje. Pratiti glavnu cestu prema Trojanskim Kutima.
Pauza u Ruščici.
Ovom znaku se obradovah jako jer sam već poprilično bio umoran a nisam napravio poštene pauze nikako do same Rušćice. A i vode mi ponestalo, a na đermu kod Kuta nikog nije bilo. A nije ni škripao doduše.
I na kraju moj pokušaj slikanja židovskog groblja koje je opasano visokim zidom.
Kako na kraju završiti.
Pa eto. Kratak putopiščić. Kao što sam na početku rekao, je kriza, ali ploviti se mora preko sinjeg mora, pa skejt pod noge, bicikl pod sebe, stanite na pogo-štap i idemo plovit. Jer se mora. Pa dok se boje ne otope.
