Preselivši u novi stan (novi kvart, pa tehnički i novi grad) suočio sam se današnjom najvećom civilizacijskom noćnom morom. Naime i Zaime, nisam imao pristupa megapopularnom globalnom Interpletu. I ne samo da nisam imao pristup megapopularnom interpletu, nego nisam imao ni dovoljno jakog signala da si takav pristup posudim od kakvog komšije, susjeda ili Nachbarna. Posudim ili ukradem kako bi rekao pošten narod.
Pa onda ništa, šta ću, odlučim ja da si kupim interneta.
Pitao bih ja svog lokalnog sirdžiju s pijace/tržnice/pazara na Grbavici, međutoa ja, kao što reko a i nikada dosad u ovih 4 rečenice i ne porekoh, više ne živim na Grbavici. A i da sam otišao kod svog slavnog sirdžije on mi ne bi sigurno prodao interneta nego nešto treće.
Evo recimo sad ću ja navest jedan primjer. Imam ja tog svog sirdžiju, fin čovjek onako, raja, jednom mi je čak dao pola pljeskavice (vidi ovdje). I kad kod njega kupujem to uglavnom izgleda tako da ja nosim pune kese mliječnih proizvoda jer on meni sve proda, ne znam ni kad prije on to meni stigne uvalit. Uglavnom, tako mene onomad cimer pošalje na pijac da kupim sira baš za pitu, jer sam se baš nešto sirnice zasladio, a on inače krompirušu voli. Ili krumpirušu, kako god. Može i krompirača.
Uglavnom, razvlači on onu jufku po kuhinji, razmaho je ko barjak u svatovima i veli rječima mudrog gurmana: - "Cimeru... hajd ti na pijac pa kupi si kakog lijepog sira. Finog, bijelog, onog za pitu. Pazi samo da nije mnogo mas'an, ma znat ćeš kakvog taj ti je i najpovoljniji."
I što jes jes, imao je moj cimer i pravo, znao sam ja odmah o kakvom se siru radi stvorila se men slika u glavi sira a još ga ni vidio nisam. Anamneza, što bi reko Platon.
Ušetam ja na pijac čvrstim i odlučnim korakom ko ruski vojnik u Gruziju ljeta dvijehiljadeiosme i odem drito pred sirdžiju. - "Dobar dan, merhaba, faljen Bog! Oću sira za pitu! Od sira!" - odlučan sam bio ko Tito četres'osme. - "Oooo, paša, studentu moj! Kako studij? Neka šućur Allahu. Gledaj vamo ovo. Sjenički sir u paprikama. Dobar znaš kako. Ajde malo probaj." - otkine on meni komad sandžačkog sira iz paprike - "Ne, ne..." - još uvijek sam bio odlučan dok je on mahao ispred mene nožem na kojem je bilo sjeničkog pikantnog sira - "Neću sira u papriki, oću sira za pitu. Sira za sirnice, oću i to mi daj!" - "Ama, bolan probaj!" - bio je sirdžija uporan.
I hajd, reko, šta ću kad je navalio s tim handžarom ko mutav uzet ću mu tog sira malo da mu bude duša na mjestu.
Probo ja sir, a to milina. Kao da mi je dernek u labrtama i svi su pozvani. Fantastičan. Inače ja sir stvarno volim, a ovaj je bio fantastičan. A valjda je taj sjenički sir nekakva sandžačka gurmanska poslastica.
Nisam ja ni progutao komadić tog sira dalje u probavni trakt (samo se hrabri dočepaju slave) sirdžija je meni strpo već kanticu tih sir-paprika u kesu.
Mislim si ja... ma hajd neka mu je... a fakat je sir i dobar i sve. - "Nego... majstore... de ti men sira..." - nisam ja stigao ni završit on je već otvorio neku kanturinu punu vrhnja: - "Probaj pavlake, pravila jedna nana s Romanije, mlijeko ko duša, od onih pravih naših krava"
Nisam ja ni stigao reć da neću nikakvih pavlaka, vrhanja i kajmaka, već je on meni strpao u usta vrhnja, ja se nisam ni snašao, a on je odmah ubacio kanticu pavlake u kesu, a potom promrljao kako je šteta da ne uzmem malo i vareškog kajmaka pa je i to strpao u kesu. - "E, a pazi ovo...." - izvadi on potom bocu Nare od dvije litre, po etiketi bih rekao ratno godište - "Ovo ti je moje mlijeko, od tog ti nema bolje. Ovo u tetrapaku i kartonu. To ti ništ nevalja. Pesticid. Uzmi ovo mlijeko, vidjet ćeš kako okrijepi čovjeka."
Ja popizdio više: - "AMA ČOVJEČE SLUŠAJ! NE TREBA MI MLIJEKO NEGO SIR ZA PITU!!" - "Ma bolan, pa i mlijeko ti treba" - reče on, a čovjek bi trebao doć kod nas u stan i vidjet da mi imamo tetrapak mlijeka s prve godine studija koje smo jednom kupili kad su nam gosti neki dolazili pa da imaju za kavu. Mi mlijeko jednostavno ne konzumiramo nikako. I zašto bi kad me ovaj manijak natovari mliječnim proizvodima da bih mogao postidit sve mljekare od Livanjske do Starog Petrovog Sela.
Utrpa naravno on meni to mlijeko u kesu i kaže: - "Slušaj paša, probaj mlijeko, malo ga skuhaš pa ak ti se sviđa idući put ćeš mi dat tri marke za njega. A sad ti ga dajem da probaš, svidjet će ti se garant."
Uvali on meni one kese, naplati jedno 12 hiljada maraka i ja odem luđi i zbunjeni nego ikad kući. - "Cimeru di je sir?"
- "Jebaji ga, i ja ću krompiruše..."
I baš upravo iz gore navedenih razloga da moj sirdžija prodaje Internet (onda bi se vjerovatno zvao internedžija) ja ga ne bih išao kupovat kod njega jer bih kupio sve drugo osim Interneta. Dobar dan, merhaba, faljen Bog daj mi frtalj kile Interneta, a ovaj mi natrpa tucet flash animacija, kilu filomova, sepet programa na stick i sve ja to donesem kući a interneta nigdje.
Onda sam se tako, jadan šta ću, bez Interneta obratio kablovskom operateru koji me je više manje uspješno godinama usluživao dok sam živio na Grbavici. Osim kad padne snjeg. Ili jača kiša. Il padne tlak. Il bager razvali kabl. Il bude petak pa svi odu kući a fergazna na serveru ne pimpi. Ali sve u svemu sigurno su nekih dobrih stotinjak dana u godini bili vrlo pouzdani.
Nazovem ja njih, dobar dan - dobar dan, jab interneta, nema problema dat ćemo ti internet, televiziju i digitalnu televiziju s 4 porno kanala i brdo još nekih kanala znanstvenoznanstvenih. Aj super, fala lijepo, iako mi ne treba digitalna televizija jer mi je TV onaj model što je Hruščov pokazivao Nixonu kako Sovjeti prave dobre televizore i još bolje svemirske raketle, a uglavnom taj televizor, iako ima moderni daljinski u vidu bambusovog štapa, nema činčeve niti scart niti zapravo išta što bi se moglo spojiti osim antenskog odnosno koaksijalnog kabla.
Al rekoše oni da će oni meni dat i taj set-up-box u slučaju da se ja predomislim nekad pa si kupim moderni televizor, recimo nešto što je Gorbačov pokazivao Reganu.
Kažem ja da ima još jedan sitan, što bi Britanci rekli "pickle" ili krastavac po naški, a to je da ja nisam jelte vlasnik stana pa hoćel biti ikakvih problema glede uvođenja svijeta u moj novi stan.
A ovaj operater kao onaj udbaš što je Pervana ispitivao u Vojvodini (link): - "Ma šta te briga...? Šta se ti oko toga brineš? Mi ćemo ti dat brdo papira, ti to sve fino potpišeš..."
- "I mogu ići?"
- "Ko ptica!"
Haj, reko, mašala.
Naravno njihovih 5 do 7 do 10 dana za uvođenjem čitavog svijeta u moj skromni dom potrajalo je... pa eto do toga da do dana današnjeg nisu uveli svijet u moj dom. I đaba sam ja zvao nekoliko stotina puta, pa čak smo cimer i ja išli zastrašivat čitavu firmu lično, personalno i osobno, đaba je i dolazio nekakav momak da konstatira kako je prije njega trebala doći nekakva prethodnica da obavi posao. A njih nema i nema i nema ih više.
Da bi onda došlo ovo blagdansko vrijeme, a čiča, to jest ja, sjeo na bus i došao kući u Svoju Lijepu gdje u roditeljskom gnjezdu ima internet od nacionalne njemačke čizme imperijalizma.
Sjedoh za internet, otvorih mejlove, konstatirah da u zadnjem eonu koliko sam bio internetless nije došao niti jedan ozbiljan mejl, i da se zapravo nije ništa ni promjenilo. Gotovo da se cijeli internet pretvorio, Božmeprosti, u facebook.
I svatih da je eon bez interneta bio za mene, zapravo, katarzičan.
Čiča miča gotova je priča.
Ah meraka u večeri rane
sastala se družba akšamlija,
u šljiviku pod beharli granom.
Ah rahatluku nigdje kraja nema,
gdje Fazila mezetluke sprema.
Od istaha i behar se kruni
u čašice pune šljivovice.
Podvriskuju akšamlije rane:
"Haj' dođ' Fazila, mladosti ti tvoje,
natoči nam biser suze svoje.
Haj, bez sevdaha nema živovanja,
bez Fazile nema milovanja."
Gornji stihovi prosječnom kontinentalnom PAN Hrvatu što karta Belu i ima cure Mare i Đurđe sigurno ne znače mnogo. Rahatluka mi, i meni je trebalo da zavirim u šalabahter s turcizmima!
Ali kao što i pjesma sam kaže bez sevdaha nema živovanja, a ja bi još i dodao - bez meraka nema ni života.
Iako je merak izraz nadaleko poznat, kao i većina bosanskih izraza koji izražavaju psihofizičko stanje teško ga je definirati u terminima suvremene psihologije ili, ne daj Bože, psihopatologije.
Merak je jedno čudno stanje tihe euforije (koliko god to zvučalo kontradiktorno) umješano sa stanjem zen mirnoće i melankolije. Čudno je to stanje duha ali nadasve balkanski specifično i lijepo.
Merak je janjetina kod Gojka.
Merak je štamplić rakije poslije neuspješnog ispita.
U vrijeme sveopćih kriza i krisisa zatekoh sam sebe iznenađen (i to, takoreć ugodno!) kad sam u supermarketu naišao na pivo koje se zove ni više ni manje nego - Merak! Pravo Merak pivo, a osim ovog etiketa još sugerira i pristupačnu cijenu i prikaz meraklije u ligenštulu (u razdjeljak te ljubim!) u markentiškom stilu 30-ih godina prošlog stoljeća.
Nisam mogao a da ne nađem mjesto za dvolitarsku bocu fantastičnog naziva među salamom, sirom, majonezom i Dujvis kikirijem. Proizvođač ovog piva je, mala reklama, Carlsberg Srbija.
Proizvođač je, po mom skromnom mišljenju, u sridu pogodio ime za ovo pitko, ali isuviše glacijalno pivo.
Zašto?
Pa evo zašto: Dođe čovjek navečer s posla, fakulteta ili patrole. U ruci mu PVC vrečica s frtaljem kruha, argetom, jogurtom i Merak pivom.
Sjedne upali TV a kad tamo parada pijanstva i kiča. Krv, ubijanje, Polančec, Plavšićka, Dodik, Mislav Bago.... što bi reko naš narod - zlo neviđeno. Od zla oca i još gore matere. A on ugasi TV, otvori Merak pivo, uvali se kao delija s etikete u fotelju (ili ligenštul ako ima, u razdeljak ga ljubim!). Kao što bi rekao MasterCard - priceless. Ma kakvi Frutti di Đurđa.
Ah meraka u večeri rane.
Od kada je najavljeno snimanje ovog filma nestrpljivo sam isčekivao da novi Tarantinov ugleda mrak kino dvorana. Naime, veliki sam poklonik lika i djela dotičnog gospodina još od kad sam kao pubertetlija na nekoj izlizanom VHSu iz videoteke pogledao prvi put Pulp Fiction. Poslije toga niti jedan film više nije bio isti. Kako za mene, tako i za mnoge.
Tarantinovi filmovi imaju takav nekakav utjecaj na mene gdje gledanje filma poprima nekakvu vanzemaljsku dimenziju. Kada sam gledao Kill Bill nisam mogao s lica maknuti nekakav blesavi smješak i osjećaj dragosti dok se Beatrix kroz krvavi pohod osvećuje. Koliko god zvučalo bizarno&morbidno.
Na kraju Death Proofa skoro sam ko nabrijana djevojčica na koncertu Beatlesa počeo skakati kada se dogodio preokret. Koliko god to zvučalo blesavo.
Inglourious Basterds ili Nemilosrdni Gadovi kako su preveli u Hrvatskoj, odnosno Prokletnici kako su preveli Srbi, a preko srpskog distributera pod tim prijevodom film je došao i u bosanska kina film je koji je Tarantino definirao kao "špageti western u nacistima okupiranoj Francuskoj".
Sinopsis ukratko - Bastardi su dakle skupina židovsko-američkih vojnika, specijalaca koji u Francuskoj za vrijeme WWII imaju jedan zadatak a to je unositi paniku u njemačke redove tako što brutalno ubijaju i masakriraju njemačke vojnike. Put Bastarda se u vihoru rata ispreplete se sa sudbinom Shoshane Dreyfus, francuske Židovke kojoj je brutalno pobijena obitelj i koja traži svoju osvetu. Toliko je dovoljno.
Iako izraz "špageti western" izgleda u najmanju ruku čudno (neću reći neprimjereno) ljubitelji ovog žanra primjetit će veliki utjecaj majstora ovog žanra Sergia Leonea, što je na kraju krajeva i sam Tarantino više puta napomenio.
Ovakav spoj zapravo i nije čudan, veliki majstor westerna Sam Peckinpah (Divlja horda, Patt Garrett & Bill The Kid...) snimio je genijalan (anti)ratni film Željezni križ.
Zanimljivost vezana za Željezni križ - ovaj film je sniman u Sloveniji i okolici Zagreba s tehničkom podrškom koju je dala JNA (kamioni, tenkovi...) a u filmu se u ulozi ruskog vojnika-dječaka pojavljuje Slavko Štimac. U jednom djelu filma ruski kamioni (koji su zapravo TAMovi) prolaze cestom a ruski vojnici (jugoslavenski statisti) pjevaju: "Oj Kozaro". Vjerovatno nisu znali pjevati ništa rusko. Uglavnom filmoljupci ne bi nikako smjeli propustiti ovaj film.
Iako se vidi utjecaj špageti westerna, utjecaj makaroni borbe , tematika slična Željeznom križu i Dvanaestorici žigosanih opet je to jedinstven Tarantinov film koji će vjerujem dostići kultni status kao i Pulp Fiction.
Iako sam bio donekle upućen u radnju filma, iako sam bio "nabrijan" da ga pogledam, iako sam veliki fun Tarantina čini mi se da sam debelo podcjenio film. Od samog početka filma toliko sam bio oduševljen preplavljen raznim emocijama i kad je film završio bilo mi je žao što je film već završio. Film inače traje 2 i pol sata.
Ne sjećam se kad je neki film ostavio toliki utisak na mene, tako da sam dva dana poslije opet otišao u kino, kupio kokice i još jedanput ga pogledao. Kao što Vnuk kaže: Tarantino je još jednom pokazao kako je majstor nad majstorima.
Da je majstor... majstor je.
Tarantinov trademark je svakom funu vidljiv - dugi napeti dialozi, specifični kadrovi (poput trunkshota, ovdje zamjenjen "corpse-shotom"), fetiš ženskih nogu i tako dalje...
Ono što je na najvišoj razini to je profil SS pukovnika Hansa Landea kojeg glumi izvanredni austrijski glumac Christoph Waltz. Tarantino je rekao da ovaj lik ne bi nitko bolje odglumio od Waltza i mislim da će svatko tko je pogledao ovaj film složiti. Waltz bi, po meni, trebao dobiti Oscara.
Svi njemački glumci su inače bili na visini zadatka, i mogu reći što mi je žao što nisam u mogućnosti da ih nekad češće vidim.
Naravno, vidim da je bilo i ljudi koji su bili vidno iznervirani Tarantinovom fikcijom i odstupanjem od povijesnih činjenica, međutim ako netko želi gledati realan WWII onda preporučujem da ostanu kod kuće i upale National Geographic koji sad ima odličan dokumentarni serijal, WWII u boji i HD-u (ovo zadnje mi nije jasno kako su to digitalizirali) i uživaju.
Ostalima koji cijene film kao umjetnost, koji cjene odličan scenariji, odličnu glumu i sve ostalo - preporučujem ništa drugo doli trk čim prije do kina.
You know somethin', Utivich? I think this might just be my masterpiece.
Kad sam bio klinac, a da, vjerovali ili ne i ja sam nekad bio klinac ,razne legende su se pripovjedale o strašnom mjestu zvanom Crni Potok. Zapravo Crni Potok i nije strašno mjesto, niti se nešto strašno pripovjedalo o njem, međutim samo ime Crni Potok meni kako klincu je davalo osjećaj jeze i straha. Ja sam imao u glavi napušteno selo gdje jašu bezglavi konjanici na skeletonskim pastusima, a kroz pola sela teče crna tekućina - Coca Cola.
Crni Potok. Black Creek.
Zapravo Crni Potok je selo na Dilju, kraj šume Cerovac, 15km od Slavonskog Broda, a svoju sudbinu fantomskog sela doživjelo je 1964. za vrijeme velikog potresa kada je selo oštećeno. Kako pripovjedaju moji stari, selo je još od prije bilo osuđeno na propast, poslije završetka WWII. Komunikacije se sa selom su bile loše, voda i struja nikad nisu došli a poslije potresa lokalni političari odlučili su da je bolje da se cijelo selo raseli nego da se popravi, opskrbi vodom, strujom, telefon i poveže sa svijetom. I tako nekad, kažu lijepo selo, se osulo, Crnopotočani se rasuli po Bukvolju, Ješeviku, Kindrovu, Oriovčiću i dalje, najuporniji su ostali da bi selo po popisu stanovništva iz 1991. imalo 5 stanovnika, a 2001. 0. (1948. po popisu bilo je 110 stanovnika)
Za više o Crnom Potoku preporučujem post kod kolege blogera DivanSkitnje.
Ja kao veliki pustolov, filantrop, humanist i jebivjetar odlučio se nakon 10 godina premišljana na dugi pohod ka Crnom Potoku. Na put ka Crnom Potoku vodio me moj veliki drug (fakat je velik, viši je od mene), također filantrop, humanist, dipl. povjesničar i planinar. Ima čovjek šešir planinarski i sve. Penjo se po Iranu i štatijaznam. O Darkiju se radi uglavnom. Znate ga.
I uglavnom tako nas dvojica krenusmo iz Ješevika ka Crnom Potoku.
Ja sam se malo potrudio pa putem evrovizijskog prijenosa imam satelitsku snimku kako doć do Crnog Potoka od poznatih velebnih mjesta Oriovčić i Ješevik.
Dakle ako ipak ne znate doć do Ješevika ili Oriovčića, ja ću vam reć kako. I to odma sad. Dakle u Ješevik (ili Ježevik kako svuda piše, a svi kažu JeŠevik) dođete tako što dođete u Bukovlje (izlaz iz Slavonskog Broda ISTOK) i onda preko Vile Igrača dođete u Ješevik (u Bukovlju postoji putokaz za Ježevik).
A u velebni Oriovčić. Dakle ovako. Izlaz iz Slavonskog Broda i to, hajd nazovimo ga SJEVER, dakle kod velebnog kružnog toka, dođete na cestu ka Našicama i dalje Mađarskoj, Ukrajini i šta ja znam gdje sve već ne. Dakle kad dođete u velebno selo Grabarje, postoji putokaz za Oriovčić skrenete tu i onda opleti kroz dokle ide.
Iz Ješevika je, koliko mi se čini, najbrže, tj. najkrače. Dakle put vodi kroz šumu Cerovac koja je relativno OK i možda bi se čak i terencem ili traktrom moglo doći do sela da šumarija nije napravila pizdariju pa posjekla brdo hrastova i ostavila ih da leže na dobrom djelu puta. Uglavnom 4km kroz šumu samo naprijed.
Iz Oriovčića se pak može i biciklom, pogotovo ako imate kakav moderan bicikl sa brzinama, dobrim ripnama i zvonom dakle samo kroz selo pa cesticom i tom trasom i gore-dolje, gore-dolje i tako se vozite i vozite i onda kad dođete do djela gdje se trasa cijepa (desno i lijevo, kod obilježene kote men se čini 73 ak sam dobro pročitao sa stupa) samo desno dolje i spustite se u velebno fantomsko selo Crni Potok.
Mi smo se kao pješaci-rekreativci odlučili za put kroz Cerovac gdje sam se ja jednom davno bio kao lovac-junior.
Na putu kroz šumu našli smo na štenca, tri mjeseca starog koji se izgubio ali smo ga uspješno vratili vlasnicima - u Crni Potok. Iako sam napisao da je Crni Potok napušteno mjesto, u Crnom Potoku ipak ima ljudi.
Naime sada u Crnom Potoku živi gospodin Jerković iz Oprisavaca koji ovdje uzgaja svinje, nekad prije i koze al kako sam kaže ne ide. Nakon 4km šetnje kroz šumu dobro dođe rakija kojom su nas domaćini pogostili.
Dolazak u Crni Potok bi preporučio svakome ko voli takvu vrstu obilazaka, napuštena sela ili recimo filmove poput Deliverancea. Iskustvo je apsolutno odlično.
Malo smo upali u divan s domaćinima, gorespomenutim g. Jerkovićem, njegovim sinom i 4-5 unučadi koliko ih je bilo. Tu su, kažu, otkako je Meter župan (Jozo Meter, op.a.), dakle po mom sječanju nekad od 1991. ako se ne varam.
Uzgajaju svinje i kažu da u Hrvatskoj postoje samo još tri takve "farme", prirodni uzgoj, organska svinjetina.
Pa ukoliko trebate svinjetinu, još ktome domaću ne hranjenu koncentratima i pizdarijama, dao sam malu reklamu. Na Brzoj Cesti u Brodu se možete predbilježit za pečenke i/ili debele svinje.
Crkva, u derutnom stanju, pokazatelj da je ovdje nekad bilo selo. Na fasadi piše "1937".
Od nekad, kažu lijepog sela, ostalo blato do dupeta.
Derutna kuća, uz Crkvu naj "očuvaniji" dio sela, na fasadi piše 1941. Misli smo da je škola u pitanju, ali konzulitiravši se sa svojim starima rekoše mi da Crni Potok nije imao školu. A gdje su mali Crnopotočani sticali osnovno obrazovanje ostaje i dalje ne razjašnjeno.
Popivši rakiju za rastanak, pozdravili smo se i otišli dalje preko Dilja ka Ljeskovim Vodama.
I ipak nije Crni Potok fantomsko mjesto, već samo jedno u nizu brdskih sela koja su otišla u nepovrat.
Kaže poslovica: "Nedo Bog rata i slavonskog blata!"
Tu je nekad, kažu knjige bilo more,
čekalo me pa presušilo
Toliko o Crnom Potoku od mene. Pustolovima i ostalim dokoličarima u blizini Broda preporučam, ostalim u neblizi Broda opet preporučam onda neko fantomsko selo u njihovoj relativnoj blizini.
Ko zna... možda za koju godinu i napravimo Blogersku Olimpijadu Fantomskih Sela.
Čika Džimbov gastronomski vodić kroz panonsku niziju
Zašto kroz panonsku niziju? Bolje bi bilo postaviti pitanje zašto ne!
Naime i zaime, bio sam i ja na jadranu ovo ljeto. I tako sam se iz prve ruke uspio uvjeriti da to nije mjesto niti sport za nas Hrvate, barem ne za nas stereotipne kontinentalce ispale iz katastrofalnih reklama za Pan pivo.
Primjer gastronomskog luksuza na moru predstavlja kupovina ne neke obične paštete, nego Argete. Ima se, može se, na moru smo.
Odljepivši se malo od mora ka kontinentu, točnije ka metropoli, angažirah Vnućka, inače dobrog druga moga jelte, kolege blogera od najranijih dana pojave ovog fenomena u državi nam, osobnog kreditora i štati ja znam što sve i ne, uglavnom... angažirah čovjeka da me vodi u Zagorje i to Hrvatsko u jednu pizzeriju. I došo čovjek od punca i punice, premoren vidi se, pokupio me i mi otišmo u Oroslavlje u pizzeriju Oro-Goro. Al neću ni o tome pisat, zato što je već čovjek pisao o tome - link. Al ću samo reć da nisam uspio pojest cjelu pizzu. Oči su mi bile veće od želuca, a pizza brate veća od Slovenije plus sa svim onim našim dijelovima koje će im prepustit ona kokoš. Za pizzu to je jako veliko. Za pizzu je jaaako veliko ako neko kaže "Čika Džimba ostavio četvrt." E to je brate onda velika pizza.
Međutoa, vratit će se Jimbo na megdan iopet, veći od smrti i gladniji no ikad. Pa ćemo vidjet, tko će obranit čast tako što će pojest pizzu i pol, a možda i dvije. Mark my words, doubting Thomases!
Nego da krenem na ono o čemu sam već htio pisat.
Kaže meni moj drug Vlado, gitara sa bicikla, ili bicikl sa gitare kako hoćete, još nekad prošle godine da idemo mi u Apatin na fiš-paprikaš iliti riblji-paprikaš. Kao bio Baja (Baja - pater familias, op.a.) nekad 1974. u rano proljeće u Apatinu i od tada svaki put kad jede fiš kaže kako je najbolji fiš na svijetu, i ovaj sad to mora provjerit dal je taj apatinski fiš tolko dobar.
I sjedosmo u kola, drito preko Dunava u AP Vojvodinu, susjednu Republiku Srbiju.
Spletom prilika, putem evrovizijskog prijenosa imamo i satelitski snimak:
Na karti je sve jelte vidljivo, Slavonski Brod - točka A - Slavonija, Posavina, Apatin - tačka B - Vojvodina, Zapadna Bačka.
Što reći o Apatinu? Pitoreskno malo mjesto na obali Dunava, rodno mjesto Jelen Piva i odličnog ribljeg paprikaša.
Fiš smo jeli u kultnom restoranu "Stari Šaran" koji se nalazi u blizini dunavskog nasipa. Nije teško naći, samo pitate nekog lokalnog čiču u gradu kako doći do tamo a on će sav sretan reći: "Auuuu, vidiš ideš sad levo, pa ideš brate po nasipu i ideš pa skreneš tamo i onda još ideš i lepo ideš ti brate i onda eto ti restoran!" - "Koliko ima pješke?"
- "Au brate! Ima peške i sat vremena hodat!"
- "Da idemo autom?"
- "Najbolje ti je kolima. Daleeeko je!"
I onda sjednete u auto i za neke dvije do nepune tri minute ste tamo (?).
Žuti restoran u ulici Kružni nasip 31, kažu star je više od 100 godina. A o tome možete pročitati i ovdje.
Najveću dilemu kada smo došli predstavljalo je koliko ćemo novca dići na bankomatu, da nam bude dosta jelte, pa sam ja onako odokativno ispalio hiljadu i petsto dinara per capita što je negdje cca oko 115kn.
Valjalo bi sad napomenuti da su cijene izuzetno povoljne. Pogotovo nakon onog šoka na moru, doć u malo mjesto u Srbiji čini se kao san. Cijene u kafićima su otprilike, više-manje duplo jeftinije nego u Slavonskom Brodu. Za primjer ću samo reći da Coca-Cola i macciato ne koštaju ni punih 10kn. Da živim u neposrednoj blizini Vojvodine samo bi išao preko Dunava meračit.
Klopa nas je izašla nešto više od 2000 dinara (sveukupno), stoga da se nesjećam kad sam se toliko obžderao zadnji put i da smo pola paprikaša ponjeli kući.
Ako laže koza, ne laže rog.
Ovako izgleda kotao u kojem se nalazi fiš, mi smo naručili mješani iliti "mešani" koji je čini mi se mješan sa šaranom i štukom.
Fiš bi se možda trebo meračiti s bijelim vinom, ali činilo mi se kao grehota da ne popijemo domicilno pivo.
Moram napomenuti da ja nisam inače ljubitelj ribe, ali fiš volim pojest. Jednom prilikom, još dok sam bio srednjoškolac, gimnazijalac takoreć mi na nastavi i to čini mi se baš imamo fiziku. I vidim ja izlaze ovi moji džabalebaroši iz razreda jedan po jedan, kao moraju na WC. Naravno meni se to učini sumljivo pa i ja zatražih da budem ispričan i mahinalno krenuh prema WC-u smatravši da su se posakrivali iza pisaora da zapale cigar. Kad ja u WC, nema nikog. A miris ribe prožeo školu. Prateći miris spustim se u kuhinju, a oni konji se poredali za stolom i merače fiš kojeg je domar spravio za neke Švabe koji su bili u prolazu. I ja šta ću onda, sjedoh pa zamezih.
A apatinski fiš je stvarno nešto posebo. Pojevši jedna tanjur, zagrabih drugi, pa treći. Već sam bio dobrano sit al se sjetih da smo naručili prženog šarana pa sam stao na trećem. Tanjuru.
Naručiti još prženu ribu poslije fiša je sam po sebi bio overkill jer fiš je jelo samo po sebi, međutim šaran (kojeg ja inače nisam fan, moram i dalje napomenuti) je bio fantastičan. Jest da je bilo puff-pant dok sam ga pojeo i da sam se uznojio kao kad idem na maratone od Broda do Gajne, ali sam ga pojeo do kraja.
Klopa je naprosto fenomentastična.
Prvotno je dogovor bio da ćemo svake godine 12. kolovoza doći u Apatin na fiš, međutuoa nakon svega dogovorili smo se ipak na period od svakih 6 mjeseci.
Toplo preporučam svim putnicima namjernicima i onima koji se manje namjeravaju da svakako dođu u Apatin, tim više ako im nije daleko od njihove kuće. Nije skupo, klopa je odlična, idealno za gastro izlet.
Stoga da zaključim:
Gastronomima - dobar tek!
Lovcima - dobra kob!
A ribolovcima - bistro!
Rudarima - sretno!
I sivma - mir i svako dobro!
